NE relativizaciji krivnje

Danas Milorad Pupovac i Boris Milošević, očito službeno kao potpredsjednik Vlade RH, obilježavaju pad Vukovara na više mjesta i načina, ali s jednim ciljem, a to je relativizacija krivnje. Polaganje vijenca u Dunav za sve žrtve srpske nacionalnosti znači upravo to – pokušaj umanjenja srpske odgovornosti i skretanje pozornosti sa strašnog pokolja civila i ratnika, urbicida, kulturocida, pa i činjenice da su i te srpske žrtve plod huškačke politike Beograda koja se s tamošnjim stanovništvom poigravala u svrhu stvaranja Velike Srbije tamo gdje Srbija nikada nije bila.

Ima li Pupovac snage reći da je Srbija izvršila agresiju na Vukovar i Hrvatsku? Jer potpuno je jasno da one kolone oklopa i topništva koje su ga sravnile sa zemljom nisu došle iz Bugarske ili Austrije. Kako je prisutan bio i Boris Milošević, to je očito i službeni stav Vlade Andreja Plenkovića, čime je taj čin ušao u svjetske anale nacionalne autodestrukcije.

Bez jasne osude tih zločina od strane službene Srbije, bez ozbiljnog nastojanja da se pomogne u pronalasku nestalih, bez ograde od srpskih nacionalističkih incidenata, pa i nasilja u Vukovaru i okolici, sve to je s moralne strane potpuno isprazno i služi isključivo relativizaciji.

Od Andreja Plenkovića nažalost ne možemo očekivati da upozori koalicijskog partnera kada je očito riječ o taktici raspodjele krivnje, žargonski bi se reklo fifti-fifti, koja traje od ljeta i proslave Oluje (ili komemoracije po Miloševiću i Pupovcu) u vjekovnom hrvatskom Kninu.

Možemo li zamisliti kako bi bilo da netko u Auschwitzu položi vijenac ili upali svijeće poginulim njemačkim vojnicima na dan obilježavanja Holokausta!? Ne možemo. A to je zato što drugi narodi do svojih žrtava očito drže puno više nego mi do svojih.

Recommended Posts